Kako se priblizavala odsudna utakmica sa velikim rivalom " Crvenom Zvezdom " u prvenstvu 1950 godine njihovo navijacko uzbudenje sve je vise raslo. U medusobnim razgovorima rodila se ideja po ugledu na brazilske navijace stvoriti Torcidu kao skupinu koja ce organiziranim bucnim navijanjem nastojati pomoci splitskom timu da se okiti titulom prvaka. Inicijalnu jezgru te skupine cinilo je 113 studenata i drugih mladih ljudi vecinom Dalmatinaca, ali je medu njima bilo i navijaca Hajduka i iz drugih krajeva zemlje. U suradnji sa Sveucilisnim komitetom Narodne omladine Zagreba ta skupina organizirala je ekskurziju nekolio tisuca studenata i drugih navijaca Hajduka iz tog grada na derbi u Split. Posljednji od nekoliko od nekoliko navijackih vlakova pristiglih rano ujutro 29. listopada 1950 godine na splitski kolodvor docekala je svirka limene glazbe JRM. Grad je bio na nogama, nestrpljivo ocekujuci pocetak utakmice. Veca skupina navijaca otisla je u samu zoru pred hotel gdje su odsjeli igraci " Crvene Zvezde ", izazivajuci veliku buku sirenama, trubama, zvonima i drugim pomagalima. Zvona su prema iskazima svjedoka, potjecala iz bogomolja, odakle su uzimana " na revers ". Sljedecih nekoliko dana objavljeno je, na osobnu intervenciju Milovana Dilasa, u beogradskom tisku nekoliko tekstova u kojima je osudeno ponasanje Torcide i navijaca Hajduka u vezi s tom utakmicom. U komentaru " tako ne treba navijati " objavljenom u Borbi 1. studenog 1950 godine pise kako su " pripadnici ove grupe unosili u navijanje toliko razularenosti, da se ono na momente pretvorilo u nekulturne i nepristojne ispade koji bi mogli ako se odmah u zacetku ne sprijece, raspiriti mrznju izmedu klubova ". Ti tekstovi izazvali su polemiku u javnosti. Tako je rukovodstvo " Hajduka " u svom priopcenju danom u vezi s tim napadima istaknulo: " Na utakmici u Splitu prvi put je jedna grupa simpatizera Hajduka koja se nazvala Torcida organizirano nastupilan sa bodrenjem. To je jedinstven primjer u nas i bio je primljen sa simpatijama i od sireg kruga splitske publike. I mi smo pozdravili ta nastojanja nasih prijatelja uvjereni da udruzeni simpatizeri mogu vise koristiti jednoj momcadi i medusobno se pravilno odgajati ". Uprava Hajduka ipak je izrazila stanovitu sumnju u vezi s izborom imena Torcida. Prema iskazu tadasnjeg potpredsjednika Hajduka i sekretara gradskog komiteta KPH Splita Jure Bilica, u to diba svemocni Milovan Dilas pozvao je s tim u vezi Izvrsni odbor CK KPH i " trazio da se slucaj ispita ". ( Reic, 1989 ). S tom zadacom osnovana je troclana partijska komisija. Epilog: Jure Bilic i tadasnji predsjednik Hajduka Ante Jurjevic Baja partijski su kaznjeni ukorom i opomenom, a kapetan Hajduka Frane Matosic je zbog ( uzajamnog ) koskanja i udaranja s igracem Zvezde Brankom Stankovicem iskljucen iz Komunisticke Partije. Neki pripadnici Torcide su pritvoreni i protiv njih je pokrenut postupak, itd. A sam Vjenceslav Zuvela je ne samo iskljucen iz KPJ nego i osuden i na tri godine zatvora, da bi odlukom Viseg suda kazna bila smanjena na tri mjeseca. Zuvela svjedoci kako je, uz ostalo,bio optuzen da je, protiv drugih studenata, na reveru nosio znacku Torcide na kojoj je uz " T " stajalo i slovo " H ", sto je od partijske komisije i organa gonjenja bilo protumaceno kao " Hrvatska Torcida ", premda se zapravo radilo o isticanju pocetnog slova imena kluba za kojeg su on i njegovi prijatelji na toj utakmici organizirano navijali. Naravno, politicka osuda Torcide dovela je do obustajanja njezine aktivnosti. Onodobne politicke i druge okolnosti nisu pruzale povoljne uvjete za uvodenje novih organiziranih oblika navijanja. Ipak sljedecih desetljeca na utakmicama Hajduka cesto se navijalo upravo po modelu koji je naznacila Torcida, s tom razlikom sto niz godina nije bilo moguce formalno uspostavljanje organizacije najvatrenijih navijaca. Tijekom pedesetih i sezdesetih godina interes za nogomet dodatno se povecao, izmedu ostalog i zbog ubrzane urbanizacije koja je bitno mijenjala kulturne obrasce. Ponasanje nogometne publike u Splitu i onodobnoj Jugoslaviji bilo je uglavnom spontano i obiljezeno reagiranjima na samu igru, te nastojanjima da se bodrenjem pripomogne svojoj momcadi. No prilikom vaznijih utakmica na odredenim sektorima stadiona okupljale su se manje skupine najbucnijih navijaca. Tako je u prvoj polovici sezdesetih u Splitu djelovala skupina navijaca koja je svoju privrzenost Hajduku iskazivala na poseban nacin - lansiranjem raketa, paljenjem bengalskih vatri drugih vatrometnih sredstava bacanih cesto i na sam teren. I navijacki izgredi uglavnom su spontano izbijali. Osnovni uzrok ekscesnog ponasanja u to vrijeme bila su klupska rivalstva koja su ujedno simbolizirala mjesne i regionalne razlicitosti. U toj fazi zbivanja na terenu imala su odlucujuci utjecaj na navijanje. Pozdravljala se i slavila dobra igra i pobjeda vlastite momcadi a izrazavalo negodovanje zbivanjima na terenu koji joj ne idu u prilog.

U tom je razdoblju rijede dolazilo do fizickog nasilja a od vecih incidenata te vrste mogu se izdvojiti dva susreta izmedu "Hajduka" i "Sarajeva" u Splitu. Oba puta Sarajlije su pobijedili " bijele " sa 1:0. Prvi slucaj datira od 1. listopada 1961 godine kada je nakon utakmice napadnut sudac Aleksandar Skoric koji je ponistio izjednacujuci gol Vidosevica - po misljenju Splicana neopravdano. Skoric je pretucen u domu a u gledalistu je doslo do vandalskih ispada ( " Hajduk " je morao nakon toga tri utakmice odigrati u Sibeniku. Drugi put se incident ogromnih razmjera dogodio 11. rujna 1966 godine kad je masa navijaca razocarana porazom " Hajduka " priredila masovnu tucnjavu i kad su demolirali dom, tribine, golove ( Splicani su nakon toga selili za jednu utakmicu u Rijeku ). Verbalni ekscesi izbijali su relativno cesto, i to uglavnom u obliku upucivanja uvreda igracima i navijacima suparnicke momcadi , te sucu. Vec tada se izrazavalo navijanje kao zastrasivanje, usmjereno rusenju volje za pobjedom protivnickih igraca i navijaca. Do otvorenog uzvikivanja slogana u vezi s nacijom, a pogotovo onih sa sovinistickim porukama dolazilo je iznimno rijetko. Uzroke tome, kako svjedoce stariji ljubitelji nogometa, treba tražiti u tadasnjem vjerovatno prevladavajucem politickom raspolozenju vecine gradana, ali i u izrazito strogom tretmanu takvih prekrsaja od strane organa reda.

Pocetkom 70-ih manja skupina mladih najgorljivijih pristalica Hajduka pocinje se kontinuirano okupljati na sredini istocnog stajanja stadiona u Splitu i s tog mjesta predvoditi bodrenje. Premda relativno malobrojni, pripadnici te skupine postupno sire novi moderniji nacin navijanja. Dok se u prvom razdoblju nije odvec ulagalo na navijacku ikonografiju, mladi navijaci tijekom 70-ih uglavnom slijede juznjacki nacin navijanja, specifican po isticanju velikog broja klupskih zastava i transparenata ( cime obiljezavaju one dijelove tribina na kojima se skupljaju ), velikim povorkama koje pod tim obiljezjima marsiraju gradom uoci i nakon vaznih utakmica, itd. Uz to sve veci broj mladih navijaca pokusava slijediti uzor navijaca sa sjevera Europe, prije svega Engleza ( nosenje navijackih salova, pjevanje pjesama, okupljanje u manjim skupinama, forsiranje tucnjava i drugih oblika nasilja, te drugo ).

Tako se uz skandiranja koja su prije prevladavala sve ucestalije pjevaju klupske himne i druge navijacke pjesme s tekstovima koje sami smisljaju. Slicno drugim skupinama najgorljivijih navijaca, pripadnici skupine koja se okuplja na sredini istocnog stajanja " starog placa " sve redovitije putuju na utakmice svog kluba u drugim gradovima. U drugoj polovici sedamdesetih, clanovi jezgre buducih profiliranih navijackih grupa pocinju se sve cesce sastajati i u dane kada se ne odigravaju utakmice, stvarajuci osnovu novog stila zivljenja mladih. U Splitu se oni najcesce okupljaju na Rivi i u kavani " Dubrovnik ", koja postaje svojevrsni " stozer " ovdasnjih ultrasa. Tijekom tih druzenja raspredaju se price o minulim i organiziraju nastupajuca gostovanja, dogovara nabava navijacke opreme, smisljaju pjesme i skandiranja, iniciraju tucnjave i drugi oblici nasilja, i slicno. U tom razdoblju do najizrazitijih promjena dolazi u nasilju povodom nogometa. U ekscesima sudjeluje velik broj navijaca uglavnom adolescenata, ali i onih starijih. Sukobi izmedu simpatizera razlicitih klubova djelomicno gube spontani karakter u korist, a ne na stetu poluorganiziranog nastojanja ekstremnih navijaca da tucnjavama i drugim oblicima nasilja " izravnaju racune ". Tako se navijaci osvecuju zbog batina koje je neki od njih dobio za vrijeme proteklog navijackog putovanja, i to na jedan svojevrstan neselektivan nacin ( neselektivna osveta ), tj. bilo kojem navijacu momcadi koja gostuje u Splitu , s obzirom da do pravih krivaca uglavnom nije bilo moguce doci. Takoder iniciranjem ekscesa nastoji se sublimirati poraz svoga kluba. Najzesci neredi izbijali su kada bi domaca momcad izgubila, a njezini navijaci nakon utakmice masovno krenuli da iskale svoj bijes na simpatizerima gostujuce momcadi. Navijacko nasilje u tom desetljecu ima stanovit polusimbolicki karakter, tj. ne ide se " do kraja " - nastoji se prije svega poniziti, a ne teze fizicki ozlijediti suparnickog navijaca. Do incidenata najcesce dolazi na ulicama i kolodvorima nakon zavrsetka utakmice. No izbijale su tucnjave i na samom stadionu, poput one iznimno zestoke za vrijeme derbija izmedu "Hajduka" i "Crvene Zvezde" u Splitu 1974 godine, kada se nekoliko stotina vojnika, navijaca beogradskog tima, sukobilo sa navijacima Hajduka, sto je dovelo do veceg broja ozlijedenih, a jos teze posljedice bile su izbjegnute tako da je jedan major tadasnje JNA tek uz prijetnju pistoljem uspio evakuirati vojnike sa stadiona. S tim u vezi treba istaknuti da uz djelomicnu iznimku navijaca Dinama pa i Veleza, zbog rasirene fame o Splitu kao gradu s iznimno " opasnim " navijacima, civili - simpatizeri drugih timova sve do kraja sedamdesetih nisu u vecem broju dolazili u Split, odnosno kolektivno navijali na "starom placu", dok su s druge strane Hajdukovci pratili svoj klub po cijeloj bivsoj Jugoslaviji. Prvi relativno masovniji ( oko tisucu Partizanovaca ) dolazak navijaca nekog od beogradskih timova na utakmicu u grad pod Marjanom zbio se 1978 godine i tada su Partizanovci brutalno istuceni tako da u dosta slijedecih godina nikoja beogradska momcad nije u Splitu imala brojnu podrsku svojih navijaca. I verbalno nasilje u to vrijeme ima ogranicen karakter, s obzirom da se kolektivno uzvikivane provokacije uglavnom zadrzavaju na vrijedanjima tipa " Tovari ", " Cigani ", " Purgeri " i slicnima, uz rijetko eksplicitno uzvikivanje politickih parola. Stanovit otklon od tog trenda cine zbivanja u povodu nekih nogometnih susreta u raznim gradovima na samom pocetku sedamdesetih - razdoblja bremenita medunacionalnim i politickim tenzijama, u prvom redu sukobom hrvatskog " maspoka " i unitaristickih snaga. Primjerice drastican primjer ekscesnog ponasanja zbio se 23. rujna 1970 godine u Splitu, nakon prekida utakmice " Hajduk - Beograd " pri rezultatu 2:2, izazvana u 52. minuti bacanjem nekog predmeta na suca Pavla Ristica iz Beograda. Susret je registriran sa 3:0 u korist " Beograda ", sto je izazvalo masovne demonstracije u gradu, isticanje transparenta " NE DAMO REPREZENTATIVCE ", " ISTUPIMO IZ LIGE ", uzvikivanje politickih slogana ( primjerice " HAJDUK-DINAMO, SAVKA-TRIPALO " ) te bacanje automobila s beogradskim i drugim registracijama iz istocnih krajeva tadasnje Jugoslavije parkiranih na rivi u more. Do raznih oblika navijackih ekscesa dolazi izmedu razlicitih skupina navijaca, gotovo bez obzira na nacionalne pripadnosti. Krajem tog razdoblja od pedesetak mladih " hajdukovih " navijaca koja je predstavljala hardcore ultrasa s istocnog stajanja cini vazan korak u profiliranju svoga grupnog indentiteta - osnivaju neformalnu skupinu, Nesvrstane, koje je osnovno obiljezje bilo isticanje posebnosti novog navijackog stila ponasanja. Uz to pripadnici te skupine na rukavima jeans jakni isticali su njezin znak, na kojem su uz slovo " N " i crveno-bijelo-plavu oznaku stajale su rijeci " Patria nostra " ( " Nasa domovina " ). Tijekom 1978 i 1979 godine oni su se sastajali u jednoj prostoriji ( nazivali su je " supom " ) u uzem sredistu grada, na zidu koje je bila objesena hrvatska trobojnica. Ipak, osnovni grupni ritual cinilo je prisustivanje utakmicama " Hajduka " u Splitu i putovanja na gostovanja. Upravo su pripadnici te skupine najaktivnije sudjelovali u nizu navijackih incidenata krajem tog desetljeca, od kojih najdrasticnija bila je masovna tucnjava na utakmici " Sarajevo - Hajduk " u Sarajevu 19. lipnja 1979 godine, koja je rezultirala velikim brojem ozlijedenih.

U trecem razdoblju, na ponasanje nogometnih navijaca u Splitu i bivsoj Jugoslaviji, uz druge cinitelje, dominantno utjece isticanje grupnih razlicitosti i rivalstva. Jezgre navijackih skupina u tom razdoblju prerastaju u profilirane i clanstvom vrlo brojne navijacke kolektive. Prvu modernu nogometnu navijacku skupinu u bivsoj Jugoslaviji osnivaju upravo mladi Hajdukovi navijaci. Godine 1980 dolazi do pokusaja obnavljanja zbog smjene generacija nakratko obustavijene aktivnosti skupine Nesvrstanih. Nekoliko desetaka momaka koji su obnovili tu skupinu ( Kule, Vele Bakovic, Gula, Stipe, Uso, Trepca i ostali ) ubrzo prihvacaju novo ime " Torcida 1980 ". Izborom toga imena oni su zeljeli naglasiti postovanje prema Torcidi iz 1950 godine i ukupnoj tradiciji navijanja u Splitu, a u vezi s tim objelodaniti kako zele slijediti brazilski, tj. juznjacki nacin navijanja. Uz to, osnivanjem skupine izvan institucionalnih drustvenih okvira, oni su jasno iskazali svoje neprihvacanje kljucnih obrazaca, oblika funkcioniranja sluzbenoga drustva, koje je nastojalo u svakoj socijalnoj pori ( pa tako i u sportu, u prvom redu nogometu ) nametnuti hiperorganizirane i birokiatizirane odnose, premda se programski zalagalo za samoupravijanje i debirokratizaciju.

Na taj su nacin nastojali, vise - manje svjesno, kolektivno izraziti svojevrstan protest zbog svoga drustvenoga polozaja i ukupne drustvene situacije koja je vec tada imala obiljezje kriznoga stanja. Medu dijelom tih navijaca taj se protest zasnivao i kao takav izrazavao u stanovitom nezadovoljstvu u vezi s nacionalnim slobodama Hrvata i ukupnoga stanja medunacionalnih odnosa u tadasnjoj Jugoslaviji. Opisujuci motive za osnivanje Torcide ( godina osnutka iz prvotnoga naziva brzo se izgubila iz verbalne uporabe ) neki osnivaci te skupine ne propustaju ukazati i na taj aspekt njezina stvaranja. 0 tome govori sljedeca izjava Use - jednoga od angaziranijih clanova vodstva Torcide koji je u vrijeme njenzina osnivanja imao sedamnaest godina:

" Vec na pocetku mi prvi Torcidasi bili smo u politiku uvuceni. Jos tada smo nastojali isticati hrvatske simbole i skandirati tada zabranjene parole. Pisali smo i politicke grafite, recimo 'SRETAN BOZIC; BRACO HRVATI' ili 'SMRT KOMUNIZMU'. Jedan od nas je tada zavrsio i u corki zbog tih grafita i tih stvari. Recimo, napisali bi uvecer tako nesto kod Tehnicke skole, a ujutro, kad bi isli u skolu, vidili bi da je sve izbrisano. Bilo je vise grupa koje su pisale te stvari, ali onda nismo znali tko je u tim grupama. Tek posli smo saznali da su sve te grupe od pocetka bile u Torcidi. "

Uz pisanje grafita s porukama koje su tada od strane vlasti etiketirane kao sovinisticke, klerikalisticke i protudrzavne, idejno nedovoljno profilirani politicki protest dijela prvih Torcidasa se pocetkom osamdesetih izrazavao i njihovim specificnim kolektivnim oblicima ponasanja na vjerskim svetkovinama, prije svega na Badnjoj veceri, kada je u Splitu gotovo redovito dolazilo do intervencija policije zbog tzv. verbalnih delikata. Prvih nekoliko godina Torcida je bila tek najfanaticnija podgrupa navijacke curve na sjeveru novoga stadiona u Poljudu. No, na svakoj utakmici bio je istaknut transparent " TORCIDA ", a grafiti s tim imenom sve su se cesce pisali na splitskim zidovima. S vremenom, na sjeveru su se poceli pojavijivati i transparenti pripadnika Torcide iz mjesta kraj Splita ( "TORCIDA VRANJIC", "TORCIDA SEGET" ), sto je svjedocilo o sirenju popularnosti te skupine. Izgredi mladih navijaca sa sjevernoga stajanja postajali su sve cesci i bremenitiji posljedicama. Tako je uoci utakmice " Hajduk - Tottenham " u Splitu u Travnju 1984 godine jedan navijac na centru igralista zaklao pijetla - simbol toga londonskoga kluba zapravo je tetrijeb, ali se njegovi igraci kolokvijalno nazivaju " pijetlovima " - na sto je reagirala UEFA zabranom igranja jedne medunarodne utakmice u Splitu. Za konacno oblikovanje Torcide osobito bitni bili su dogadaji na utakmici " Hajduk - Metz " 1985 godine u Splitu, kada je vise pripadnika policije, bez pravoga razloga, uslo na sjever i grubo napalo navijace. U svojim izvjestajima i komentarima novinari su pisali o napadu na Torcidu, izjednacavajci cijeli sjever s torn skupinom; upravo se od tada navijaci okupijeni na torn dijelu stadiona u javnosti dozivijavaju kao Torcida. O daljnjem siijedu dogadaja Uso govori:

" A onda dolazi 1985 godine - to je jako bitna godina. Te je godine u Splitu puka dir navijaca. Torcida je postala nesto jako bitno, cak bitnije od Hajduka. Nasi grafiti su preplavili grad - Torcida je postala pravi dir. "

Uzrokovanost tadasnjega narastanja navijackoga trenda moguce je sagledati i izvan granica nekadasnje Jugoslavije. Tragedije koje su se te godine zbile na stadionima u Bruxellesu, Bradfordu i Birminghamu dovele su do vrhunca interes medunarodne javnosti za fenomen nogometnoga navijastva. Vec u prvoj polovici pretproslog desetlijeca javljaju se bitne promjene u ponasanju tih navijaca u usporedbi s njihovim prethodnicima iz sedamdesetih godina. Primjerice, dok su potonji imali izrazito negativan odnos prema drogi i onima koji je konzumiraju, dotle je novi narastaj navijaca u Splitu postupno usvajao afirmativan odnos prema drogiranju. 0 tim bitnim promjenama govori Tomo:

" Nas desetak iz Torcide okupljali smo se pred desetak godina u Domu invalida. Zvali smo ga 'Po noge'. To je bilo najjeftinije misto u gradu za pit pivo. Nisu dozvoljavall vino, pa bi ga mi kupovali u ducanu, sakrivali boce ispod stola i opijali se. Pa bi svasta pivali, vridali clanove Kluba, pravili nerede. Oni bi zvali policiju, a mi bi bizali. Tada je droga za nas bila nesto skroz drugo, cak bi i tukli po Bacvicama i drugim mistima u gradu one s dugom kosom zato sto smo mislili da su narkomani. Droga se nama onda gadila, znali smo samo za Torcidu, Hajduka i Hrvatsku. A onda je negdi 1981 godine prvo uslo lipilo. Ja uopce nisam svaca sto je to. Stavili bi kesu na glavu, smrkail bi i imali lude halucinacije. Za par miseci je lipilo ispalo iz dira, a uletile su tablete. ( ... ) I trava je bila nesto skroz dobro, davala nam je stimung bili smo s njom skroz zadovoljni. Prije utakmice bi na rivi od dilera kupili piz i put Poljuda. Skupili bi se ispred opskrbnog, nas sto-dvista, pusili bi travu, pili bi i pravili pizdanje. Zesce bismo navijali, bili smo puni sebe, niko nan nista nije moga. Na sve smo bili spremni. Negdi 1983 godine poceli smo sa sitom, to ti je hasis ( ... ) Tada je bilo neugodno doci u ekipu ako nisi to donija. Imali smo idole u navijanju, starije borce, a oni su svi pusili hasis. Mi smo ih oponasali a onda smo s vrimenom i mi postall idoli mladima. Na hors smo prisli negdi 1986 godine. Policija nas je potirala iz 'Po noge' i iz 'Dubrovnika' pa smo se prebacili u 'Slavice'. To je bija najgori potez Torcide. Uvecer bi nas tamo bilo trideset-cetrdeset stalnih, pili bismo, drogirali se i radili nerede. Ne bismo placali, razbijall bismo inventar, i idemo ca doma. Onda te ujutro budi policija. "

Sredinom osamdesetih u bivsoj Jugoslaviji intenzivira se proces osnivanja najbrojnijih navijackih skupina velikih klubova. Suparnistva izmedu tih skupina bitno utjecu na razlicite oblike navijackoga ponasanja; tijekom druge polovice osamdesetih usporedno s nogometnom ligom odvija se i takmicenje raznih navijackih skupina, pripadnici kojih ne biraju sredstva u svom nastojanju da dokazu kako je upravo njihova "najbolja", "najjaca", "najluda" i slicno. Osobitu pozornost poklanjaju derbijima na domacem terenu, s obzirom da pretrpljene batine od strane gostujucih navijaca dozivljavaju kao najvecu sramotu. Neka zanimljiva obiljezja ponasanja pripadnika Torcide u dane odigravanja vaznih utakmica otkriva Ico, koji se dici sa cak 120 gostovanja:

" Nas petnaestak bi se rano skupili u gradu i trazili bi Zvezdase. Cilo jutro bi patrolirali po gradu i legitimirali ljude. Oni bi se skrivali, bojali su se, pa nisu pokazivall salove. Ali bi mi gledali po odjeci i obuci jer pretezno nisu dolazili oni iz Beograda, vec iz Knina i Bosne. Kako bi ti reka ..., cobanski se oblace, razumis. Takvoga bi ja iz aviona snimija da je Zvezdas i odmah ih uberes da nisu iz Splita, legitimiras, okruzis ih i onda udri".

Kao najveca navijacka kusnja kroz koju se u najvecoj mjeri potvrduje snaga skupine, tretiraju se gostovanja. Navijackim izgredima osobito su obilovala putovanja pripadnika Torcide u Beograd, sto oslikava sljedeci dijalog cetvorice starijih uglednih Torcidasa voden u veljaci 1990 godine:

Prle: " Navijaci 'Hajduka' su i prije desetak godina dolazili u vecem broju u Beograd. Ako si gleda film 'Warriors' - eto takav je bija nas dan u Beogradu. To su se birali ljudi koji ce ic u Beograd."

Stipe: " Nije onda moga ic neki mulac od deset godina. Nismo mu mi dali! "

Prle: " Kad bi onda dosli u Beograd, odma bi se potukli s navijacima 'Zvezde' na stanici. Kad bi to proslo onda bi isli dalje. "

Uso: " Mi prolazimo kroz Beograd i tucemo se. Rat traje cili dan. Jedanput smo dosli u sukob s vecom grupom. Njih je bilo oko dvi ijade, a nas je bilo dvista. Ispalili smo dvi-tri rakete na njih i oni su se razbizali. Ovdje prisutan je to ispalija. "

Bosna: " Nije bitno tko. " (Smije se!)

Uso: " Oni su letili na sve strane. I zasuli smo ih bocama. Od raketa se zadimilo pola grada. Te godine ni jedan navijac 'Zvezde' nije dosa u Split. "

U svim navijackim aktivnostima, kako u pruzanju podrske svojoj momcadi, tako i u iniciranju sto grubljih incidenata, imaju se "pred ocima" rivalske skupine i navijaci drugih momcadi u cjelini, koje posto-poto treba nadvladati i dokaze svoje premoci dati na uvid javnosti. U krugovima ultrasa najvise se cijene upravo oni dokazi predoceni drasticnim incidentima. Clanovi Torcide svojim najvecim podvigom iz tog vremena drze grube izgrede u Rijeci u prosincu 1988 godine. Tada je skupina pripadnika Armade bacila nekoliko bengalskih vatri na dio istocne tribine, gdje je bilo okupijeno oko dvije tisuce Torcidasa. Odgovor je bio vise nego zestok. Nekoliko stotina pripadnika Torcide, ocito pod utjecajem alkohola i droge, porusilo je naletima tijela ogradu i sakama se obracunalo sa suparnickom skupinom na njezinu dijelu tribina. Deblji kraj izvukli su i policajci koji su pokusali uredovati na samoj tribini, tako da je njih nekoliko ozlijedeno, a jedan je policijski pas cak izgrizen. U dvoboju raketama koji je potom uslijedio ozbiljnije su ozlijedeni jedan fotoreporter i jedan gledatelj sa zapadne tribine. Utakinica se ipak nastavila, ali u posve neregularnim uvjetima. S obzirom da su Torcidasi neprestano upadali kroz necuvanu razbijenu ogradu na teren.

Nakon zavsetka susreta pripadnici Torcide su izazvali niz ekscesa u gradu, od tucnjava do razbijanja automobila, stakala na zgradama i slicno. Rijecka policija nekako se ipak uspjela konsolidirati, pa je navecer privedeno nekoliko stotina clanova Torcide nad kojima je te noci, kako sami svjedoce, bila provedena prava tortura. Uz dotad dominantan juznjacki, po ugledu na Engleze, uvode se u nekadasnjoj Jugoslaviji u sve vecoj mjeri i elementi sjevernjackoga nacina navijanja. Tragicna zbivanja na stadionu "Heysel" u Bruxellesu 29. svibnja 1985 godine, kada je uoci finala kupa europskih prvaka izmedu "Juventusa" i "Liverpoola" u nesreci izazvanoj nasiljem engleskih huligana poginulo 39 Talijana, bitno su utjecala na navijace u bivsoj Jugoslaviji. Samo naoko paradoksalno, engleski navijaci na temelju toga zadobivaju novi ugled, pa su se na ulicama nasih gradova poceli ispisivati grafiti "Heysel" i slicni, a na tribinama iza vratnica sve vise isticati zastave Velike Britanije i salovi engleskih navijaca. Slijedom tih dogadaja, a i zbog niza drugih okolnosti, sredinom osamdesetih simbolicki karakter navijackih sukoba manje je prisutan nego prije, a nasilje u vezi s nogometom postaje sve bremenitije najtezim posljedicama. Povecava se broj navijaca koji su spremni izazvati drasticne izgrede, o cemu govori aktiviranje suzavca od strane nekih clanova Torcide na utakmici "Hajduk - Olympique " 5. Studenoga 1987godine u Splitu, sto je izazvalo veliku paniku na stadionu i na srecu - stadion nije bio dupkom pun - proslo bez ljudskih zrtava. Zbog tog incidenta, koji je odjeknuo cijelim svijetom, " Hajduk " je kaznjen dvogodisnjom zabranom igranja utakmica u organizaciji UEFA-e na domacem terenu. Zbivanja u vezi s tom utakmicom osobito su indikativna za sagledavanje fenomena ekstremnoga navijanja, s obzirom da je uoci njezina odrzavanja u Splitu i Dalmaciji stvorena atmosfera da "Hajduk" "mora" pobijediti, iako je prednost Francuza iz prve utakinice bila vrlo visoka. Navijacke strasti potencirali su na sastanku Torcide uoci toga susreta i neki clanovi uprave, a egzaltirani Torcidasi cak su uspjeli izvjesiti zastavu " Hajduka " na zvonik katedrale. Osim tada dominantnoga grupnog suparnistva, na navijacke nerede u bivsoj Jugoslaviji u sve vecoj mjeri pocinju utjecati medunacionalni i politicki animoziteti. Vazno je istaknuti da su ti animoziteti narasli na tlu duboke gospodarske i svekolike drustvene krize koja je, kako je pretproslo desetljece odmicalo, sve vise utjecala na ukupan rast politickih tenzija. Dio clanova navijackih skupina poduzima nerede motivirani sovinizmom, sto je izazvalo ostra reagiranja u medijirna i politickim forumima. Takva reagiranja postizala su suprotan ucinak od zeljenoga, s obzirom na evidentno nastojanje pripadnika navijackih plemena da provociranjem javnosti ucine sebe sto vidljivima. Zoran primjer za to je politicka afera u vezi s bacanjem nekoliko vojnih pitomaca u more na splitskoj Rivi nakon utakmice " Hajduk Split - Crvena Zvezda " 1985 godine. Kako se taj incident zbio, opisuje jedan od protagonista koji je tada imao dvadeset godina:

" Posli utakmice koju je 'Hajduk' izgubija nas tridesetak smo skroz popizdili, isli smo prema rivi i pravili kaos po Varosu, kamenovali auta skoro svih registracija koje nisu iz Splita. Na rivi je vec bila ogromna grupa nase ekipe, tu je bilo vike, dernjave ... ja sam odma zna sta je, sigumo neka grupa Zvezdasa, bice pitomci i vidim pitomce vec u moru - bacila ih rulja. Valjda su bill pretuceni prije, pali na pod, bizali prema moru jer nisu imall di. Cuo sam od ekipe da su dvojica od njih cetvorice sami skocili u more. Dva su, fala bogu, bill grnuti. Rulja ih je kamenovala, nije im dala da izadu, a unutra hiadno, kraj Listopada. I normalno, onda smo tim Ciganima govorill: ' Izadite van necemo vas vise '. Pa bi mu da ruku, a kad bi on povuka udrija bi ga nogom. I tako smo to radili dva-tri puta. Guzva je trajala desetak minuta. Mene je vukla jedna zenska koju sam zna: ' Makni se odavde, teska je frka. ' Jer bilo je pretucenih i na Matejuski. Pustija sam da me ta zenska odvuce, jer ja sam svoj posal napravija, ka navijac i pripadnik Torcide. I ja sam bija superzadovoljan. Bija sam mortus pijan, zato nisan u toj guzvi vidija da dolazi drot. Vice: ' Ti si! ', trk prema meni i uvati me. Samo je mene pokupija. I voze me u prvu stanicu policije, ja nista unutra ne vidim, ali pratim cose: ' Prima; Opcina. Stane marica, otvaraju vrata. Valjda su se mimoisli, marica i vojna kampanjola, i sta je bilo, dovode mi tri mokra pitomca. Ja sidim, a drotovi pokazuju na mene i pitaju: ' Je li on? '. Pitomci odgovaraju da je, a nemoguce je u tom mraku sinjat facu ... u stanici me zapisu i puste doma. A ja odem u ' Dubrovnika; opet na rivu, s ekipom popricat i popit dvi-tri pive. I onda, u cetri ujutro, ja doma spavam, a udbasi tuku na vrata. Kupe me, tlace me tri dana u stanici. Toje bila frka, cila Juga je o tome brujala. Toliko je napisano o tome da to nije istina, politicari su srali na tone. Nisu nas puno maltretirali fizicki ali jesu psihicki, po vise sati uza zid te drzi na nogama, ne smis sist, ....... jedan Crnogorac mi je stavija pljucu u usta, samo da drukam. Ja nisam tija. A posli bi me kupovali 'Mariborom'. Žalosno ! Od cile te frke ispalo je da smo nas petorica krivi i osudeni smo. Javnost je bila zadovoljna. Onda smo se mi zalili zbog tog clana 54- napad na oruzane snage SFRJ, maksimalna kazna do deset godina. Ustvari, mi smo napali na navijace " Zvezde "; a samo smo pretpostavljali da su pitomci. Moj motiv je bio navijacki, jer smo sedam dana prije toga imali gadnu frku u Beogradu, neki nasi su dobili teske batine. I tako sam isa u zatvor. Sve skupa sam odleza u corki dvi ipo godine, i to sve zbog tuca na utakmicama. "

Nakon 90-e i srpske agresije na Hrvatsku mnogo pripadnika Torcide prikljucuje se obrani svoje domovine te ide na prve crte bojista.

Krajem 90-ih i u 2000 godini nakon 5 godina bez trojefa u Torcidi se ponovo oslobada bijes te slijede novi veliki incidenti kao sto su prekid protiv Sibenika i prekid protiv Dinama te u oba slucaja velika tuca sa policijom i specijalnim snagama ... Torcida je zadrzala ime iz svoje proslosti tako da i danas po Splitu na dan utakmice ne secu navijaci drugih klubova …

Ova kratka povijest Torcide je vecim dijelom prepisana iz knjige " Torcida-pogled iznutra " uglednog sociologa i bivseg aktivnog Torcidasa Drazena Lalica. Nakon sto je Hrvatska postala samostalna Torcida ne zeli izazivati nikakve incidente koji bi mogli naskoditi Hajduku te u tom razdoblju Hajduk postize ponajbolje uspjehe u povijesti - osvaja vecinu trofeja u Hrvatskoj a u Europi dolazi medu 8 najboljih klubova sto je do danas najbolji uspjeh nekog naseg kluba od osamostaljenja te uspostave hrvatske lige.

P. S. Ova povist Torcide je prepisana sa www.torcida.org