Prica o nogometnom klubu "Hajduk" stara je i duga. Bas kao i grad u kojem je roden. To je Split ( 1700 god. ), lijepi grad na jos ljepsem hrvatskom Jadranu. Glavni grad Dalmacije koji ima oko 350.000 stanovnika i bogatu sportsku tradiciju, kakvom se malo tko moze pohvaliti. Prica o Splitu ne zavrsava samo na njegovoj rivi, ona ne moze proci bez sporta. Ne kazu uzalud, da je Split jedan od najsportskijih gradova na svijetu. Potvrdilo se to na mediteranskim igrama 1979 godine. Bila je to najveca sportska festa, koju je vidio Split, no ni jedina. Split je i domacin evropskog prvenstva u atletici 1990 godine. Oni imaju i svoje sampione, Jugoplastiku ( danas KK Split ) prije svih, trostruknog evropskog i peterostruknog jugoslavenskog kosarkaskog prvaka. Sjajne generacije splitskih zutih ( Toni Kukoc, Dino Rada, Zan Tabak, ... ) navikle su svoje sugradane na pobjede, na velike sportske trofeje. Goran Ivanisevic je 2001 god. osvojio Wimbledon ( 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7 ) protiv Rafter-a i s time i svoj prvi Grand Slam-turnir. S ovom pobjedom je ostvario svoj zivotni san te na taj nacin postao legenda u svom rodnom gradu i preko granica svoje domovine. Zahvaljujuci svojim uspjesima i popularnosti Goranu Ivanisevicu kao jedinom ne-Britancu dodjeljena je Wild-Card za ovaj turnir. Ivanisevic je prvi tenisac u povijesti koji je osvojio Wimbledon preko Wild-Card i s time takoder usao u povijest teniskog sporta.

No izgleda da je Hajdukovcima bilo lakse igrati balun nego dati ime klubu. 1911 god. kada je skupina splitskih studenata ( Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Sakic i Vjekoslav Ivanisevic ) donjela nogometnu loptu iz Praga, trazeci ime klubu studenti su upali nepozvani u sobu tadasnjeg prof. Baraca, poput pravih Hajduka i tako je klub dobio ime "Hajduk" po misticnom heroju Robin-Hood.

Hajduci su u 16. i 17. stoljecu u unutrasnjosti Dalmacije napadali bogate i plijen dijelili narodu. Oni su takoder bili slati u borbu protiv Osmana/Turaka ( Hajduci: oznacava junastvo, cojstvo, postenje, drugarstvo, prkos mocnome, zastitu slabome ). Odluka je pala i Hajduk je tako dosao do svog imena.

Od dokumenta osnivanje Hajduka, kojem carstvom namjetistu u Zadru 13. Veljace 1911 godine, odobrava rad i pravila kluba, proslo je niz godina, niz igara, niz golova, niz medunarodnih utakmica, gostovanja, prijateljskih i sportskih nadmetanja. Nizu se generacije, timovi, igraci, nezaboravni susreti. Bila boja hajdukovog dresa inspirirala je sve koje su je nosili i za nju navijali. Iz utakmice u utakmicu, iz pobjede u pobjedu, Hajduk je sigurnim igrama sebi krojio ime na zemljopisnoj karti svijeta. Split je zahvaljujuci srcanosti hajdukovih nogometasa poceo dobivati sve istaknutije mjesto. Igrali su majstori, nezaboravni asovi, reprezentativci. Dogadalo se cak da cijela momcad Hajduka osim vratara ( prvi golman Hajduka 1924 god. bio je Italijanac ) igra za reprezentativnu vrstu. Neki su od majstora bilog baluna bili poznati internacionalci, izabranici, momcadi kontinenta. Hajduk je bio i ostao nogometna stvarnost, ali i legenda koju su pisali asovi poput barba Luke Kaliterne. Jos za zivota postao je legendom bijelog baluna. Igraci kao sto su bili Frane Matosic i Bernard Bajdo Vukas i mnoge druge pozeljeli bi u svojim redovima svaki evropski klub.

1912 godine Hajduk je odigrao svoje prvo gostovanje u Zagrebu protiv nogometnog kluba HASK-a ( danas Dinamo ) i izgubio sa 3:2. Broj susreta koje je Hajduk igrao u to vrijeme nisu samo povecavali snagu kluba, nego i financijsku stabilnost.

1923 god. Hajduk je po prvi put igrao u lizi kraljevine Jugoslavije, ali nije postigao mnogo. U organizaciji gradskih vlasti, klub je otisao u Sjevernu Afriku, gdje je postigao svoj prvi veliki rezultat i stekao svjetsku reputaciju. Na ovoj turneji Hajduk je dobio svoj prvi internacionalni susret protiv Olympique Marseille-a sa 3:2. Niti jedan drugi dogadaj nije mogao tada privuci toliku pozornost gradana Splita, kao sto je bio ovaj veliki uspjeh njihovog kluba. Skoro cijeli Split se toga dana nasao u gradskoj luci, sa zeljom da pozdravi igrace Hajduka na njihovom povratku kuci. Susreti Hajduka i sve ostale stvari vezane za klub predstavljale su glavnu temu za razgovor svih gradana u skoro svakom kutu grada.

Sljedeci naslov stize u Split dvije godine kasnije - 1929 god. Zanimljivo je da je u cijelom prvenstvu Hajduk izgubio samo jednu jedinu utakmicu.

U 1948/49 godine Hajduk je posjetio Australiju i tako postao prvi klub bivse Jugoslavije koji je igrao na svim kontinentima.

Novi naslov prvaka stize 1950 godine. Hajduk u tom prvenstvu nije izgubio nijednu utakmicu. Rekord je do nasih dana nenadmasen. Postignut je to u dosta otezanim uvjetima, jer se na starom " placu " uredivalo igraliste, ograda, pa su igraci trenirali u vrlo skucenim uvjetima. Ove godine je i osnovana "TORCIDA", najstarija evropska navijacka skupina, prije velikog meca izmedu Hajduka i mrskim protivnikom Crvenom Zvezdom, koji je odigran 29. Listopada 1950 godine. Mec je odlucivao tko ce postati prvak drzave, a hajdukovi navijaci sljedili su primjer Brazila i odlucili stvoriti nevjeruvatnu atmosferu na utakmici. Te se godine odrzavalo svjetsko prvenstvo na kojemu su dominirali Brazilci a s njima je bila i temperamentna navijacka vojska, njihova TORCIDA. Splicani koji su u to vrijeme studirali u Zagrebu bili su izrazito aktivni i doveli su iz Zagreba par tisuca studenata i drugih hajdukovih navijaca. Cijeli dan u gradu je vladalo veliko uzbudenje, a na utakmici se skupilo vise od 20.000 gledatelja. Posto tadasnji hajdukov stadion nije mogao primiti toliki broj ljudi, mnogi su ostali izvan stadiona i slusali sto se dogada.

I tada nazalost na scenu dolazi drugi, mracni period toga slavlja. Zvezda, koja nije mogla preboljeti poraz i izgubljenu titulu drzavnog prvaka, u suradnji s beogradskom vrhovnistvom priprema "sporku intrigu". Tada je svemocni drzavni ideolog Milovan Dilas sazvao izvrsni odbor CK KPH i trazio da se slucaj ispita, pa je u vezi s tim osnovana i posebna partijska komisija. Tadasnji predsjednik Hajduka Ante Jurjevic Baja i Jure Bilic partijski su kaznjeni ukorom. Hajdukov kapetan Frane Matosic zbog udaranja Stankovica iskljucen je iz Komunisticke Partije, a neki prpadnici TORCIDE su pritvoreni i politicki progonjeni. Vjenceslav Zuvela, jedan od inicijatora Torcide, osuden je tako na tri godine zatvora, da bi mu visi sud smanjio kaznu na tri mjeseca. Njemu su kao i drugim torcidasima partijski organi gonjenja zamjerili sto je na vestidu nosio znacku TORCIDE, na kojoj je uz "T" stajalo i slovo "H", oznacavajuci pocetno slovo imena voljenog kluba. "Beogradska braca" su medutim to protumacili kao "Hrvatska Torcida" i tako, politickom osudom, onemogucili Torcidinu daljnju aktivnost.

Ova navijacka organizacija bila je i kasnije protiv mjesanja politike Beograda u simbol kluba, koji je svoj tradicionalni grb sa crveno-bijelim kvadratima ( uzor Hrvatske ) morao zamjeniti i napraviti mjesto komunistickoj "crvenoj zvijezdi". Zbog toga su pripadnici Torcide bili posebno aktivni na utakmicama protiv srpskih klubova. Osim toga hajdukovi igraci nisu bili uopce pozvani u nacionalni sastav. Iz ovih razloga hajdukovi navijaci su se rado tukli sa navijacima Partizana i Crvene Zvezde. Obrnuto ni jedan igrac Hajduka nije se usudio igrati za srpske klubove. Kada se je legendarni golman Hajduka Vladimir Beara suprostavio ovim idejama njegova istoimena nazvana ulica na otoku Bracu dobila je ime "ulica izdajica". Danas je Torcida jedna jaka organizacija sa preko 20.000 clanova, pretezno simpaticnih fanatika, koji svoj novi stadion " Poljud " za vrijeme utakmice pretvore u sarenu atmosferu, punu pjesme, zastave, bengalske vatre i dimnih kutija.

Sljedici naslov prvaka u Split stize 1952 godine. Hajduk tada vec postaje poznatim. Igraci kao sto su Bernard Vukas, Vladimir Beara i Frane Matosic, cijene se i izvan Hrvatske. Sesti naslov dolazi 1955 godine. Izmedu 1956 i 1966 godine Hajduk nije postigao veci rezultat u prvenstvu. Igrao je 3 finala kupa, ali nijedan nije osvojio. Dominacijom klubova iz bivseg rezima Jugoslavije, centralizirano rukovodenje, dovodi hrvatske klubove u vrlo tezak polozaj. No "majstori s mora" nikada se ne predaju. U stilu svog imena i upornost se isplatila. 1966/67 god. Hajduk je napokon osvojio jugoslavenski kup i dodao ga u svoju zbirku trofeja. Ovo je bila i prva sezona u kojoj je Hajduk igrao u evropskom kupu pobjednika kupova.

Na evropskoj sceni Hajduk je nazocan vise od 30 godina. Naravno kao i svi drugi klubovi s manjim prekidama. Bijeli jos uvijek pamte prvi izlet na veliku scenu kupu pobjednika kupova Evrope 1967 godine, kada im je zdrijeb dodijelio jaku englesku momcad "Tottenham". Iskusniji londonski igraci pobijedili su u Splitu 0:2, ali se u Londonu Hajdukovci nisu osramotili. Odigrali su uzbudljivu utakmicu i izgubili sa 4:3.

U sezoni 1970/71 primat u nogometu vraca se ipak na Jadran, u Split. Hajduk je poslije osvojene titule, na koju su Splicani cekali susnih 16 godina, prireden velicanstveni docek. Tako nesto ovaj temperamentni mediteranski grad jos nije dozivio. Sve sto je moglo hodati doslo je na splitsku rivu docekati svog Hajduka. "Bili" su opet bili najbolji. Zapravo u to vrijeme zapocelo je jedno dulje razdoblje dominacije Hajduka. Vec 1973/74 god. osvojena je prva "dvostrukna kruna". Godinu dana kasnije, sezona 1974/75 god., taj je uspjeh i ponovljen. Prvenstvo i kup stizu u Split. Od 1972 do 1976 godine Hajduk Split je osvojio pet godina za redom kup Jugoslavije, sto je takoder do danas rekord.

Od 1970 do 1980 god. bio je period "zlatne generacije" hajdukovih igraca. Ta je generacija napravila najbolje rezultate u povijesti kluba. U ovom vremenu Hajduk je bio vrlo uspjesan u evropskim natjecanjima. Na krilima podrske splitske publike lomili su se i najzesci protivnici. U dramaticnim zavrscima bijeli su znali izaci s pobjednicima. Hajduk je i jedna od najuspjesnih ekipa na evropskoj nogometnoj sceni. U Splitu su oruzje polagale i priznavale nadmoc Hajduka i tako jake ekipe kao sto su Hamburger SV, St. Etienne, Torino Calcio, VFB Stuttgart, FC Valencia, FC Metz, Sparta Prag i Leeds United. Carolija nogometne lopte i u Splitu je pokazala svoje pravo lice u sudarima sa evropskom veilkanima, i na stadionu kraj stare plinare, i na velebnoj poljudskoj nogometnoj skolci.

U kupu pobjednika kupova najveci uspjeh postignut je u sezoni 1973 godine, kada se stiglo do 1/2-finala. Tada je bijelima nedostajao samo jedan gol za ulazak u samu zavrsnicu. Ispali su od Leeds United ( 0:0/0:1 ).

U kup UEFA Hajduk je do danas najuspjesniji hrvatski klub. U ovom natjecanju Hajduk je 1984 postigao najveci uspjeh - ulazak u 1/2-finala, kada se bijelima ponovo isprijecio "Tottenham" (2:1/0:1).

1979 godine Hajduk osvaja ponovo prvenstvo i preseli se na novi stadion "Poljud". Velebni stadion Hajduka, koji moze primiti 35.000 navijaca, nije samo najljepsi stadion Hrvatske vec i jedan od najljepsih na svijetu. Otvoren 1979 godine za mediteranske igre, ubrzo je postao dom hajdukovih igraca, navijaca, klubskih uspjeha, trofeja.

Ovo ne bi bila uopce hrvatska povijest, kada bi uspjeh bio bez posljedica i otpora. Simbolni i stvarni ratovi kruzili su tradicionalnom povijesti Hajduka vise nego ijedan klub u ovoj regiji. U ovom renomiranom klubu pokazalo se je vecinom rano kako vjetrovi pusu na dalmatinskoj obali. Torcida na utakmici s beogradskim Partizanom u jesen 1989 godine pokazuje svijest i spremnost na otpor. Jos prije sluzbene proklamacije o samostalnosti Hrvatske na toj utakmici, hajdukovi navijaci su demonstrirali i kazali sto hrvatski narod jos veze o "jugoslavenskoj ideji". U zadnjem nogometnom susretu ove sezone kod kuce zapalili su mrsku jugoslavensku zastavu a navijace Partizana pretukli. Ova utakmica se je morala prekinuti kod rezultata 0:2.

Asanovic je presao u Cannes (Franzuska) i tako nije dozivio najdivlije vrijeme kluba. To je bila faza, u kojoj su plasticne kesice zamjenile kofere sa novcem i svatko ko je posjedovao faks vazio je kao seriozni posrednik igraca. Sa Alenom Boksicem (Olympique Marseille), Robertom Jarnim (AS Bari), Nikolom Jerkanom (Oviedo), Tonci Gabricem i Aljosom Asanovicem, klub je tada izgubio polovicu svojih najboljih igraca. Iz transfera sa otprilike od 10 miliona njemackih maraka, Hajduk je prezivio kao veliki klub.

Iste godine 17. Listopada 1990 zbog odvajanja Hrvatske na isti dan su odigrane dvije drzavne utakmice. U Beogradu su se sastali srpsko dominantni nacionalni sastav protiv Sjeverne Irske a u Zagrebu je debitirao hrvatski sastav sa brojnim hajdukovim igracima protiv SAD-a ( 2:0 ).

Dolaze i sudbonosni trenutci za svetu domovinu Hrvatsku. Vec slijedeceg proljeca zlokobna slutnja o agresiji se ostvara i stize srpska agresija s istoka. Padaju i prve zrtve, a Torcida sukladno iskazanoj spremnosti, zajedno s drugim hrvatskim navijacima, staje na branik domovine. Svima onima koji su u toj borbi dali zivot na vijecni spomen ostaje i ploca iznad ulaza M sjevernog stajanja:

SILNI SE PONOS ODAVDE DIZE, VJEROM I SNAGOM ZABLISTA DOM, NA KRVAVI BEDEM TORCIDA STIZE I BIT CE HRVAT NA KAMENU SVOM.

Granate padaju na mnoge hrvatske gradove, unistavaju sve, pa i nogometna bojista. Nogometasi ne posustaju, treniraju i cekaju pocetak svog prvog povjesnog prvenstva. I dok su jos mnogi gradovi u plamenu odluka je pala - nogomet ce se igrati. Mnogi klubovi nazalost ne mogu trenirati, a kamoli nastupati na svojim terenima. Granate zasipaju Osijek, Zadar, Sibenik, Dubrovnik, Vukovar, Vinkovce i druge hrvatske gradove. Prvo prvenstvo Hrvatske krece sa 12 klubova. Odigrano je ubrzanim nacinom igranja - utorak i subota. Hajduci su opet oni pravi. Prva povjesna titula svakavno je najdraza. Hajduk je 1992 godine bio absolutno najbolji.

Zbog razloga agresije jugoslavenski nacionalni sastav je za predstojece Evropsko Prvenstvo 1992 suspendiran i njihovo mjesto u turniru zauzela je Danska. Danska je tada iznenadno bila pobjednik na EP 1992.

U ovoj sezoni vodstvo splitskog Hajduka, nacinilo je hrabar ali i rizicni korak. Vraceni su iz inozemstva stariji i iskusni nogometasi (Igor Stimac, Aljosa Asanovic, Zoran Vulic, Stipe Andrijasevic i Tonci Gabric - golman Gabric, kojemu su srpski emigranti u Saloniki/Grcka poslali sliku momcadi kluba PAOK sa jednom rupom na celu). Angazirani su i neki mladi igraci, nadareni i bez dovoljno iskustva na medunarodnoj sceni. Tako je vodstvo Hajduka naslo pet nosilaca igre. Iz njih i mladih talenata iz okolice trener kluba Ivan Katalinic napravio je takvu momcad, koja je iskazivala punu, modernu nogometnu strategiju sa izgledima na atraktivne pobjedonosne premije. Ova kombinacija se dokazala kao prava, jer na uspjeh i dokaze se nije trebalo puno cekati. Ta 1995 godina ostat ce u analima kluba zapisana kao najuspjesnija sezona Hajduka. Osvojeno je sve sto se moglo osvojiti na domacoj sceni, a u eksluzivnoj evropskoj lizi prvaka (UEFA Champions League) se stiglo do ¼ finala. Tada su izgubili od prvaka Evrope "AJAX"-a sa 0:0 u Splitu i 0:3 u Amsterdamu.

U Evropu se Hajduk uvijek probijao svojim igracima. Stalni odlasci u inozemstvo najboljih igraca ( Aljosa Asanovic, Robert Jarni, Igor Stimac, Slaven Bilic, Alen Boksic, Igor Tudor itd... ) stajali su Splicane jos boljih rezultata. Prakticno nikada se nije moglo nastupiti sa zrelom momcadi, jer su igraci odlazili vrlo mladi. Hajduk nikada nije imao potrebno iskustvo za najteze okrsaje s velikim evropskim momcadima. Primjer najnesretniji protivnik bijelima je bas "Tottenham" , koji se tri puta sastao s Hajdukom i uvijek pomalo sretno prolazio dalje.

Hajduk Split je ljubav svakog Splicana, svakog Dalmatinca, a i sire. Hajduk nije samo uzoran sportski klub i pojam nogometne igre, vec i simbol grada Splita, cije je ime proslavio diljem svijeta. Tako svaki grad ima svoju pricu. Prica o Splitu moze poceti i od Hajduka, no kao i svaka prava prica ni ova nije zavrsena. A kako bi i bila, kad ...